Rimski carski portreti na novcu

Postanak i razvoj rimskog novca

          Riječ novac (moneta) vodi porijeklo od Rimljana i odnosio se na boginju Junonu Moneta. No Rimljani su za novac upotrebljavali grčku izraz numisma  ili nummus čime je u početku označavan komad srebra. Značenje novca i njegovu funkciju objasnio je Aristotel riječima: "Za potrebe razmjene ljudi su se suglasili da uzajamno daju i primaju izvjesnu korisnu stvar koja je u upotrebi u svakodnemnom životu, kao što je metal ili srebro. Ovi metali su najprije bili upotrebljavani u komadima, određene dimenzije i težine, a zatim su dobili izvjestan oblik kako bi se uštedio trud oko njihovog mjerenja, pošto je taj oblik bio izrađen tako da je pokazivao određenu vrijednost".

          Inače u samom Rimu , novac se javlja dosta kasno i to na kraju IV stoljeća prije Krista. Prvo se kao kao opća mjera upotrebljavala grubo obrađena bronca izlivena u šipke tzv. "aes rude", a kasnije "aes signatum" bolje obrađeni novac s prikazom stoke. Prvi novaci koji se mogu nazvati tim imenom bili su komadi od livane bronce prema sistemu libre, ali ne rimske koja je težila 327,45 grama, već oscijske koja je bila lakša i težila je 273 grama. S vremenom težina bronce u jednomasu se smanjivala da bi se 15. g. prije Krista došlo do omjera 1 as = 1/3 unce bronce. Godina 268. prije Krista kada je podignuta kovnica Juno Moneta na Kapitolu, uzima se kao datum kovanja denara, srebrenog novca vrijednosti deset asa dakie 1/72 libre. Njegovi sitniji djelovi su kvinari i sestercije (dva i po asa ). Prvi zlatni novac kovan je prilikom ratova protiv Hanibala, 217. - 212. godine. 44. g. zakoni dozvoljavaju da se na novac mogu stavljati likovi živih ljudi što je prvi iskoristio Cezar. Nakon njega svaki novi vladar je kovao novac sa svojim likom ili likom svoje žene ili čak djece. Kako bi nadopunio denarius koji je s vremenom oslabio zbog likvidacije ratnih dugova, Karakala uvodi novu novčanu jedinicu antoninus koja vrijedi dva denara. Nešto je tanji i veći, a izrađuje se od čistog srebra. Njegova visoka vrijednost indicira i radijalnom krunom na carevoj glavi.

          S vremenom je i ovaj novi novac oslabio postajući bakrenim s tankim srebrenim površinskim slojem, a još kasnije (za vrijeme Konstantina Velikog) se prestao i kovati. Standardni zlatni novac Rimskog carstva naziva se aureus (lat. aureum = zlato; aureus = zlatni). Bio je 99% čisto zlato, a težio je 8 grama. Za Nerona slabi na težinu 7,7 g. zatim 7,2 g. dok ga potpuno oslabljenog nije Konstantin zamijenio solidusom.

          Dupondius je veliki novac izvorno kovan u bronci. Nakon Augustove reforme novčanog sustava bio je kovan u mjedi, a izgledom, veličinom i bojom bio je vrlo sličan asu. Kovao se do cara Trajana.

          Novac najniže vrijednosti, i to stoga što je rijetko bio ukrašen carevom glavom, bio je vrlo mali brončani novac zvan qvadrans. On se prestao koristiti za Marka Aurelija.

Kovanje novca i kovanice

          Za vrijeme rimske republike postojala je samo jedna kovnica novca i to uz hram Junone Monete na rimskom Kapitoliju, dok je Saturnov hram na rimskom forumu služio kao trezor. Tada se novac kovao samo uz dopuštenje rimskog senata što se vidi iz oznake SC Senatus consultum (odlukom senata). Kasnije, za vrijeme carstva, nadziranje kovanja srebrenog i zlatnog novca preuzeli su carevi ostavljajući jedino kovanje brončanog novca senatu. Za nadziranje svakodnevnih kovanja u doba republike Senat je birao tri magistrata čija je titula bila "III viri aere argento auro flando feriundo", poslije skraćena u "III A.A.A.F.F. Položaj magistrata za kovanje bio je izuzetno važan, što se vidi iz toga da su oni imali pravo staviti svoje ime na novac. Rimske vojskovođe kao što su bili Cezar i Marko Antonije kovali su vlastiti novac, dok su bili u ratnim pohodima da bi mogli platiti svoju vojsku.

          Za vladavine Augusta, broj kovnica je porastao. Rimski su se novci sada kovali u Grčkoj, Španjolskoj, Galiji i na Istoku. Prva kovnica bila je današnjem Lionu (Lugdunumu). Tiberije je reducirao broj kovnica tako daje ostavio Lugdunum kao jedinu kovnicu zapadnog carstva za izdavanje srebrnog i zlatnog novca, a rimsku kovnicu za izdavanje brončanog novca.

          Nakon dolaska Flavijevaca na vlast primat među kovnicama ponovno dobiva Rim. Na novcu postoje oznake, brojevi i simboli koji nam govore o tome gdje je novac kovan i pod čijom magistraturom, a te oznake se najčešće nalaze na reversu. Evo nekih od njih: ALE = Aleksandrija, AN, ANT, ANTOB = Antiohija, AQ, AQVIL, AQOB, AQPS = Akvileja, SIS = Siscia.

Prikazi na rimskom novcu

          Rimski novac nudi jedinstveni pogled na stari Rim jer se koristio u svakodnevnoj upotrebi. Novac nam govori o tome što je bilo važno Rimljanima, od toga kako su se slavile razne svetkovine pa do prikaza veličanstvenih rimskih građevina. Ipak, ono najbolje što je novac mogao dati, sjajni su porteti rimskih careva i njihovih obitelji.

          Portreti su uglavnomprikazani vrlo realisttički. Naručivali su se kod najboljih rimskih portretista i odmah slali po kovnicama diljem carstva. Koliko su carevi držali do portretiranja najbolje nam pokazuje primjer cara Mariusa kojije vladao samo tri dana i bio ubijen , ali je novac s njegovim likom već bio iskovan. Rimski realistični portret bilježi sva modna zbivanja, od frizure pa do trenda nošenja brade, vrlo popularnog od para Hadrjjana nadalje. On je obožavao grčku kulturu i stoga je pustio "grčku" bradu što su prihvatili i njegovi nasljednici.

          Brade se u prvo vrijeme produžavaju do Septimija Severa, da bi se u 3. St. promjenom mode brade počele skraćivati, a neki su carevi već prema hiru mode, bili i bez brade. Car i vojskovođa Klaudije II, koji kao ratnik nema ni mogućnosti ni vremena da se redovito i pomno brije, ima kratku vojničku bradu, a njegov  primjer slijede i njegovi nasljednici do cara Licinija. Od Konstantina Velikog, koji prelazi na kršćanstvo, pa sve do pada zapadnog Rimskog Carstva (476.) na novcima zapadnih i istočnih rimskih careva nema bradatih lica. Za razliku od zakonitih vladara, ili baš usprkos njima, svi protucarevi, pretežno sve sami tvrdokorni pogani, nose i njeguju bradu: Vetranije, Prokopije, Eugenije, Maksim i Ivan. Izuzetak među zakonitim carevima što se tiče bradejesu Julijan Apostata (filozof) i Honorije (žalost za bratom).

          Osim brade pozornost se pridavala  i drugim detaljima kao što su pomno uređene frizure ili često pojavljivanje radijalne krune na glavama careva. Sam rimski portret na novcu najčešće je obavijen natpisom koji govori o brojnim titulama koje su caru pripadale. Na prvom mjestu je ime u nominativu, najčešće bez dodavanja obiteljskog ili plemenskog imena. Uz ime se dodaje titula AUGUST. Ona je izvorno pripadala Gaju Juliu Cezaru Oktavijanu  koji je carevao u "zlatno doba Rimskog carstva", a svoj je položaj prilično dugo sačuvao velikom vojnom moći, te brojnim zakonima koji je kao car uspostavio. Sljedeći carevi, ovu su titulu uzeli da bi legalno ojačali svoj položaj. Potom slijedi titula CAESAR, izvorno prezime Julijevaca koji su prvi imali pravo na nju. No jaka veza stvorena između imena CAESAR  i položaja careva koji su kasnije vladali, dovela je do toga da su to ime preuzeli i oni koji nisu bili iz tog roda, a kasnije je postalo nasljedno.

          U doba Republike, uspješni vojskovođa je proglašenjem trijunfa bio nazvan IMPERATOR . Poslije se ta titula odnosila isključivo na careve, a ubrzo je postala i sinonim za njih. Naziv IMP. Obuhvaća i zvanje KONZUL, a ako se iza njega nalazi broj on označava koliko je puta dotični car bio izabran za konzula. Glavni rimski svećenik zvao se PONTIFEX MAXIMUS. U početku se birao, a kasnije su carevi preuzeli i tu titulu odnosno beneficije koje ona nosi. Carevi su preuzeli i titulu TRIBUNCIA POTESTATE. Ona obuhvaća pravo nepovredivosti i zastrašujuću moć veta na zakone, izbore isl. a prvenstveno su tu moć imali 9 tribuna iz reda plebejaca koji su vršili nadzor nad plebejskom skupštinom.

          Osim glavnih carskih titula, uz potrete na novcu nalazimo i brojne epitete koje su carevi sebi nadjevali kao npr. Dominus noster, nobilisimus caesar, pius felix, perpetuus August ili npr. epitet DIVUS ili DIVA koji označava da car poslije svoje smrti ide u red bogova. Na naličju (reversu) novca često se otkriva motivacija kovanja novca jer je svaka emisija novca vezana uz neki događaj. I tu nailazimo na brojne epitete koji se odnose na careve, pa je tako car i RESTITUTOR ORBIS itd. Često se javlja i natpis CONCORDIA (sloga) kojim se želi naglasiti sloga u obitelji. Zatim čest je i natpis AETERNITAS IMPERII (vječnost carstva), pa PRINCIPES IVVENUTIS (vođa vitezova) koji dobivaju nasljednici cara. Nakon smrti pojedini se carevi uzdižu na rang božanstva (CONSERATIO). Česti su međutim i natpisi koji podsjećaju na prošla vremena kao npr. GLORIA ROMANORUM; VICTORIA AVGG; REPARATIO FELICIUM TEMPORUM.

(Stranica 1 od 2)
'Drniš na starim grafikama, razglednicama i fotografijama' Davor Gaurina i Joško Zaninović

Monografija "Drniš na starim grafikama, razglednicama i fotografijama" u izdanju Ogranka Matice hrvatske Drniš, Gradskog muzeja Drniš i Narodne knjižnice Drniš. Knjiga je koautorski rad Davora Gaurine i Joška Zaninovića.