Publicistika - Članci

Šibenik  19. travnja

          Nisu još zazvonila tri sata u noći, kad živalj sinjski probudi grmljavina mužara i zvuk zvona. Suzvuci glazbe i povici veselja odzvanjahu na sve strane, svi žuraše ka vladarevoj rezidenciji ne bi li vidjeli još jednom dobrog Cara i iskazali mu srdačno poštovanje prije njegova polaska.

          Svitaše zora na prečistom nebu kad Njegovo Veličanstvo, koje već bijaše posvetilo dva cijela sata Državnim poslovima, pođe na put, pozdravljajući i zahvaljujući na tako srdačnim izrazima poštovanja.

          Borci u viteškim igrama u živopisnim i povijesnim nošnjama išli su na čelu na konjima putem koji ide uzduž potoka Sutina (koji teče dolinom i na čijem bi se ušću, prema tradiciji, uzdizao rimski grad Sitonia) i spaja, preko Drniša, sjeverni dio zemlje, koji leži među planinom Svilajom i dinarskim Alpama, sa južnom pokrajinom. Sa golih litica planine koja se nalazi ispred puta svjetlucahu kadikad živahna svjetla vatrometa da pozdrave prolazak Vladara. Stigavši na granicu kotara, narodna konjica se zaustavi, vojnički pozdravi, te zagrmi još posljednji ž i v i o.  Car zahvali najprijaznijim riječima, izrazi carskom kraljevskom kotarskom kapetanu zahvalnost za tako iskren i srdačan prijem, te ga zaduži da priopći te njegove osjećaje cijelom narodu, dodavši da će mu sjećanje na Sinj ostati dragocjeno i  neizbrisivo u srcu za cijeli život.

          U Muću se već učini dan. Muć je glavno mjesto općine koja se proteže na oko 15 kilometara, broji 7100 duša (1000 u samom Muću) podijeljenih u 20 sela koja tvore 5 katoličkih i 1 pravoslavnu župu.

          Uz pucnje mužara, zvon zvona i zanesene povike naroda  ž i v i o, Njegovo Veličanstvo siđe na Žandarmerijskoj stanici gdje primi izraze poštovanja gradskog načelnika i svećenstva, te se raspita o prilikama u tom kraju.

          Nastavljajući putovanje nadvisujući brjegove i jureći dolinama, katkad prolazeći uz malu rijeku Čikolu, stiže se na istaknuto podolje Verba, gdje se razaznaju neprekidni tragovi jedne vojne rimske ceste, na čijem se zapadnom kraju primjećuje jedna gomila kamenja, tamo donesena i prikupljena ljudskim radom, nazvana Rotna Gomila (gomila prisege) o čijem podrijetlu i značenju nema nikakvog govora, a kamoli povijesnih bilješki. Car se ondje zaustavi da promotri mjesto i okolicu; potom nastavi putovanje ulazeći u najljepšu, ako ne i najprostraniju, ravnicu Dalmacije, nazvanu Petrovo Polije (Petrova poljana) po imenu Petra II, pretendenta na prijestolje Dalmacije i Hrvatske, kojeg godine 1090. ondje bijahu porazili partizani udovice kralja Zvonimira.

          Petrovo polje, sa selima koja ga okružuju, leži između planine Svilaje i Moseća, sa sjeverne strane dotiče planinu Prominu, a sa zapadne mjesto Drniš. U posljednje spomenutom smjeru pruža se poštanski put, prolazeći tik uz Moseć, kojemu se ponovno približava Čikola, koja se malo zatim strmoglavljuje u jedan ponor. Tamo se nailazi na željeznicu, koja od Siverića preko doline ide prema uzvisinama Moseća te će biti snažan sastavni dio razvoja i širenja bogatstava koje priroda ovdje čuva u grudima.

          Cijela željeznička mreža Dalmacije sastoji se od tri pruge koje su, međusobno povezane, namijenjene spajanju luka Zadar, Šibenik i Split sa susjednom zemljom i sa velikim željezničkim sustavom europskog kontinenta, dodirujući  najvažnije točke dijela kraljevstva koje leži na sjeveru Neretvanske doline. Pošto će netom poslije napredovati izgradnja bosanske linije, dalmatinskoj željezničkoj mreži ne bi trebalo nedostajati spajanje sa željeznicama balkanskog poluotoka.

          Dalmatinske željeznice u svom začetku nemaju dovoljno razvijenu trgovinu: njihov je prvenstveni zadatak da budu pioniri industriji i samoj trgovini. Nije se moglo dakle očekivati da privatnici razmišljaju o preuzimanju ove željeznice bez osiguranja značajne novčane pomoći države; budući da će očekivani prihod u početku biti poprilično slab.  Na ovom se mišljenju temelji zakon od 30 travnja 1873, koji je ovlašćuje vladu da kod davanja koncesije na dalmatinsku željezničku mrežu jamči  čisti godišnjeg utržak u iznosu od 47 300 forinti aktualne vrijednosti u srebru za milju željeznice, dakle sveukupno oko 1,460,000 forinti, te osim toga da odobri oslobođenje od nameta i poreza u iznosu odobrenom drugim jamčenim željeznicama.

          Provedba zakona bijaše vezana, ipak, uvjetom da se mora najprije osigurati, putem sporazuma s ugarskom vladom, spajanje glavne pruge sa hrvatsko-ugarskim željeznicama.

          Nakon nepovoljnog svršetka pregovora koji se održavahu u vezi s tim pitanjem i stoga što, radi zbivanja koja uslijediše na europskom novčanom tržištu, bijaše postalo nemogućim utemeljenje privatnog poduzeća za gradnju dalmatinskih željeznica, carska kraljevska vlada odluči početkom 1874. godine sagraditi na trošak države jedan dio spomenutih linija. Time potpuna provedba zakona iz godine 1873 nije bila ugrožena, već se samo prišlo u pomoć oskudici u Dalmaciji koju je uzrokovala loša berba 1873. godine, te se riješilo pitanje prometnih  sredstava koje je postalo iznimno hitno i čije rješavanje nije bilo direktno vezano za spoj na hrvatske željeznice.

          1873. formiralo se jedno društvo koje bijaše odlučilo koristiti u velikoj mjeri ugljonosne rudnike planine Promine blizu Siverića, do tada slabo iskorištavane. U to isto vrijeme drugi pokretahu nova slobodna istraživanja o ugljenu u okolici Knina i Drniša, koja poticahu značajna nadanja. Osigurati način prijevoza ovog ugljena po povoljnoj cijeni bijaše glavni cilj zakona od 16 svibnja 1874. koji nalaže gradnju djelomične pruge Split – Siverić – Perković – Šibenik na trošak Države. Prisna veza uzajamnosti između napretka željeznice i onog industrije ugljena toliko je dobro poznata, stoga je nije potrebno više naglašavati: treba ipak podsjetiti da se ova veza ispoljava posebice tamo gdje industrija i trgovina općenito nisu dobro razvijene; pošto je tada posebice ugljen namijenjen za izvoz, a gospodarstvena cesta služi baš za  prijevoz istoga.

          Spoj dviju važnih luka s unutrašnjošću zemlje je uostalom od velikog značaja za sve grane trgovine. – Dosada je temelj dalmatinskog trgovanja predstavljalo more i promet 95% svih uvoznih i izvoznih roba odvijao se morskom granicom. Osim toga, većina tranzitne trgovine (90%) vrši se među obalama i susjednim slavenskim zemljama. Najvažnija roba, koju i zbog količine valja istaknuti, je: žito, riža, brašno, ugljen, životinje, sol, vino, ulje, kamen i kemikalije nevelike vrijednosti, dakle jedino roba kojoj će sniženje troškova prijevoza, pa čak i ako se odnosi na malu udaljenost , biti nadasve važno. – Postoji, dakle, nada da će novi trgovački promet Dalmacije, koji u posljednjem desetljeću ne pokazuje nikakvo povećanje, sa željezničkim prugama koje su već od ove godine 1877. u upotrebi, zabilježiti stvarno povećanje, te da će se industrija, još u svemu u povojima, početi razvijati.

          Međutim, svoju će punu vrijednost dalmatinske željezničke ceste steći tek onda kada bude gotov nastavak pruge preko susjedne hrvatske zemlje do željeznice Karlstadt – Rijeka, i ovom željeznicom sve do Ljubljane. – Tada će, posebice Split, koji u sebi sadržava svo sjeme trgovačkog procvata, biti prozvan da zauzme prvo mjesto u trgovini istočne Indije s Europom, zbog svog povoljnog položaja prema Otrantskim vratima i prema luci Porto Said.

          Izgradnja pruga Split – Siverić i Perković – Šibenik bi započeta u jesen godine 1874., a završena godine 1877. Ova će okolnost znatno olakšati gradnju drugih dijelova dalmatinske željezničke mreže, koja je u međuvremenu otvoreno osigurana i koja će donositi višestruke gospodarske dobitke.

          Mi smo pokazali veliki utjecaj koji dalmatinska željeznička mreža vrši na trgovinu i industriju, te smo spomenuli da je uz to pridružen i jedan predmet političke važnosti.

          Tek su 63 godine od kada je Dalmacija združena s Austrijom, a pustolovna bijaše sudbina ove zemlje prije ovog združenja. Ta okolnost, kao i odvojen geografski položaj, te osobite prilike narodnosti i kultura, doprinosi davanju velikog značaja svakom trenutku koji je pogodan za iskazivanje predodžbe o ideji Države. Jedna neprekidna željeznička cesta između Beča i Zadra bit će nerazrješiva spona između sveukupne Države i jedne tako daleke i dosada malo poznate pokrajine. Željeznica će biti spomenik žrtava Carstva, vidljiv na različitim točkama pokrajine, a lokomotiva će otvoriti put kulturi od mjesta do mjesta.

          S ove točke gledišta moramo smatrati sretnim znamenom to da se boravak Našeg Uzvišenog Vladara, simbola jedinstvenosti Države, zbiva u istom vremenu u kojem se oštroumnost austrijska i snaga austrijska latiše gradnje jednog djela kojemu nema ravnog u zemlji i koje će zauvijek podsjećati Dalmatince na njihovo pripadanje jednoj velikoj, jednoj moćnoj Državi.

          Na granici teritorija općine Drniš bijaše podignuto nekoliko slavoluka, oko kojih se gomilaše narod sav pritekao iz sela i zaselaka okolice. Tamo Njegovo Veličanstvo primi prve izraze poštovanja od gradskog načelnika i veselog naroda, kao i od inženjera i radnika na željeznici, čiji čelnik imade čast protumačiti Vladaru plan gradnje i označeni pravac kolosijeka, koji se naziraše u dolini označen mnoštvom zastavica. Skup od četiristo radnika, sve ljudi iz mjesta, bijaše ljupko predan na jednom obližnjem brdašcu, te pozdravljaše Cara beskrajnim uzvicima veselja i zahvalnosti za dobročinstva koja će od tog trenutka predviđahu u Dalmaciji prepunoj gradilišta.

          U 10 sati, poslije vožnje koja bijaše trajala više od pet sati po niti udobnim, niti jednostavnom cestama, Njegovo Veličanstvo uđe u Drniš usred zastava, narodnih napjeva i povika "Živio!", te siđe u općinskom uredu, gdje se obradova primivši izraze počasti svećenstva, sudskih i gradskih vlasti, te poljoprivrednog zbora.

          Drniš je glavno mjesto općine i sudske oblasti kojoj daje ime, te pripada političko-administrativnom kotaru Knina.

          Nakon što bijaše potpao pod tursku vlast polovicom 16. stoljeća, oslobodiše ga Mlečani 1647. Ostatci iz tog doba su jedan minaret koji se dandanas nalazi na najvišoj točci sela pokraj ruševina kaštela; obližnja džamija pretvorena u katoličku crkvu; te ruševine jednog vodovoda koji od planine Promine silažaše u selo. Venecijanskom razdoblju pripadaju velebne vojarne konjice, koje sad služe dijelom na korištenje uredima Kotarskog Suda, a dijelom ih zauzima Općinska uprava.

          Općina Drniš broji oko 19200 duša, od kojih je 1200 u glavnom mjestu , a ostatak u 47 sela koja tvore pet rimokatoličkih, dvije grkokatoličke i šest pravoslavnih župa koje nisu ujedinjene. Ima tri pučke škole. Tlo je najpogodnije za obrađivanje od cijelog kopna i rađa žito, vino i stočnu hranu; ali je podložno uništavajućim razlijevanjima Čikole. Podloga je bogata fosilnim ugljenom koji se iskapa na različitim mjestima, kao iz Promine blizu Siverića, u Kljakama, u Umljanoviću i drugdje. Osim zbog trgovine vlastitim proizvodima, Drniš je važan kao stovarište svih razmjena i izvoza iz Bosne i Hrvatske za Šibenik, pošto se ondje križaju ceste koje izravno povezuju Knin, Sinj, Muć, Skradin, Đevrske, Kistanje, Benkovac.

          Poslije kratkog osvježenja, Njegovo Veličanstvo krene posjetiti sve značajne stvari mjesta, pa čak i zatvore, gdje slijedeći pobude svog uvijek čovječnog i plemenitog duha, pomilova dvoje osuđenika.

Siverić 19. travnja

          Njegovo Veličanstvo krenulo je iz Drniša u 11½ sati prijepodne i stiglo u Siverić oko podneva, dok su pred njim išli kotarski Kapetan Knina i gradski načelnik Drniša.

          Austrijsko-talijansko ugljonosno Društvo s planine Promine bijaše ukusno uredilo jednu bogato ukrašenu dvoranu za primanja, gdje bijahu izloženi planovi i nacrti ovog prebogatog rudnika. – Pošto izađe iz kočije, Njegovo Veličanstvo dočekaše gospodin Erminio Vogel bankar iz Milana i gospodin Emilio Morpurgo iz Trsta, obojica članovi Upravnog vijeća Društva s planine Promine, koji stigoše navlaš da prime Njegovo Veličanstvo i da Mu iskažu poštovanje.

          Gospodin Vogel s malo riječi zahvali Njegovom Veličanstvu na časti koju im je odao Svojim posjetom, pruži neka objašnjenja i tumačenja o stanju rudnika, te zahvali Njegovom Veličanstvu što je naredio gradnju željeznice Siverić – Šibenik, koja bi, počevši od slijedeće godine, dozvolila da se započne izvoz ugljena jednak onome glavnih rudnika Engleske.

          Zatim je Njegovo Veličanstvo izvoljelo primiti veličanstven buket cvijeća sa svojim inicijalima kojeg mu bijaše pružila kći gospodina Perrouxa, upravitelja rudnika.

          Društvo je pripravilo jedan poseban kolosijek, koji je od praga dvorane za primanja vodio do glavne galerije rudnika Draga, duge 3000 stopa, na kojemu bijaše pripremljeno šest vagoneta sa po četiri mjesta, od kojih neka bijahu udobno popunjena oprugama i otmjeno prekrivena crvenim baršunom.

          Njegovo Veličanstvo izvoli zauzeti mjesto u prvom vagonetu zajedno s Njegovom Uzoritošću barunom Rodićem, gospodinom Vogelom i gospodinom Gaetanijem, inženjerom rudnika. – U drugom vagonetu zauzeše mjesta Njegova Uzoritost vitez Chlumecky, gospodin Filippo Morpurgo, Njegova Uzoritost barun Mondel i gospodin Perroux, upravitelj društva.

          Izlazeći iz dvorišta prema galeriji prođe se ispod jednog slavoluka ukrašenog zastavama i vijencima.

          Vučeni rudarima, vagoneti se uputiše prema velebnom ulazu galerije Draga, jednako ukrašenom vijencima.

          Gospodin Vogel bijaše zamolio Njegovo Veličanstvo da obilježi ovaj radostan događaj dozvolom da velika galerija Draga u budućnosti nosi Njegovo Preuzvišeno ime, a Njegovo Veličanstvo ljubazno pristane.

          Prolazeći kroz galeriju, bogato osvijetljenu, Njegovo Veličanstvo pokaže izrazito zanimanje raspitujući se o mnogim pojedinostima i objašnjenjima o stanju i budućnosti rudnika.
          Stigavši u unutrašnjost radilišta, Njegovo Veličanstvo siđe na tlo, kako bi bolje istražio silu slojeva.

          Nakon što bijaše potom provjerio način iskapanja, izdržljive i dobro raspoređene skele i različite od brojnih odvojaka, koji zaista zajedno tvore jednu cjelinu goleme važnosti, krene natrag prema izlazu iz galerije.

          Stigavši na izlaz Njegovo Veličanstvo, okrenuvši se, imade zadovoljstvo vidjeti na mjestu već zamijenjenog natpisa "Dobrodošao!" jedan natpis napisan vrlo velikim slovima: "Galerija Franje Josipa". Pošto siđoše s vagoneta, Njegovo Veličanstvo i pratnja uputiše se k svodu kosine, koja u dužini od 1300 stopa pod nagibom od 22% služi za spuštanje ugljena, pomoću metalnih konopaca i posebnog sistema kočnica, na određeno mjesto, na kojemu bi ucrtana, a kasnije i podignuta željeznička stanica Siverić.

          Nakon što bijaše nazočio silasku punih vagona i vraćanju praznih vagona, Njegovo Veličanstvo nanovo uđe u glavno dvorište, u čijem se središtu uzdizaše jedan trofej, izgrađen od gromada ugljena, od kojih je najveća premašivala dva kubna metra, a težila je više od trideset kvintala. Taj trofej bijaše urešen raznolikim planinarskim oruđem.

          Velika cesta uz ulaz u zgradu uprave, iz koje se dalje ulazi u galeriju Franje Josipa, bijaše omeđena bezbrojnim zastavama, na čelu kojih se vijoraše dvije golemih dimenzija, jedna austrijska i druga talijanska.

          Duž ceste bijahu u savršenom redu postrojeni u svojim živopisnim narodnim nošnjama rudari i mnogi ljudi pritekli iz okolnih mjesta.

          Prije no što se nanovo popne u kočiju, Njegovo Veličanstvo zaželi izraziti  Upravi Društva Svoje potpuno zadovoljstvo, i udostoji se prepustiti glavnom inženjeru znatan iznos da ga podjeli rudarima.

          Oko jedan sat poslijepodne, Njegovo Veličanstvo Car uđe u kočiju da nastavi put povratka u Šibeniku. Pri prijelazu preko zaravni Zagorje, Vladara gane pogled na ovaj siromašan kraj i na još siromašniji narod, gdje bijedno raslinje jedva pokriva stijene i kamenje kojima je posuta zemlja i pruža nedovoljno hrane mršavim stadima. Pa ipak ne manjkaše povika "Živio!", niti zastava, koje iako bijahu od skromnog papira, ne prestajahu unatoč tome biti dragocjen izričaj radosti i ljubavi ovih ljudi svojem Princu.

          Svladavši napokon planinu Tartar, poznatu po vrhunskom vinu koje rađa, čiji vrhunac nadvisuje prostranu obalu i more, Njegovo Veličanstvo Car stigne oko 4 sata popodne u Šibenik gdje bijaše dočekan podvostručenim javnim iskazivanjem veselja naroda, koji na poseban način posvećivaše istinu riječi kojima gradski načelnik Antonio Šupuk pozdravi Vladara pri prvom ulasku u grad, riječi koje ovdje s istinitim zadovoljstvom citiramo:

          "Gradski načelnik i općinski vijećnici grada Šibenika i njegove okolice u ime čitavog naroda, kojeg pravno zastupaju, ponizno se klanjaju vlastitom Gospodinu, Caru i Kralju i radosno Ga pozdravljaju, zahvaljujući Mu što se udostojao posjetiti ovaj narod, kako bi upoznao njegove potrebe i pomogao mu."

          "Sveto Veličanstvo! Mi se veoma veselimo ovom sretnom danu. Na poseban način smo radosni jer nam je dana prilika za kojom odavna žudimo, da posvjedočimo djelom našem Caru i Kralju drevnu slavensku vjernost."

          "Bog neka blagoslovi premilog našeg Cara i Kralja i Njegovu Presvijetlu Obitelj. Živjeli!"

          Car otiđe u Miramare gdje je noćio. Izlet bijaše izrazito naporan, ali bogato nagrađen izrazima domoljublja i naklonosti koje bijaše primio, te raznolikošću stvari koje bijaše vidio. Vladar nije pokazivao nikakve znakove umora, iako putovaše stalno u otvorenoj kočiji, izložen bez ikakvog obzira oštrom dašku bure, kiši i zrakama sunca, od čega mu bijaše potamnjelo lice. Čak i zdravlje svih koji ga okruživaše bijaše odlično.

          Uvečer Šibenik bijaše obavijen morem svjetala, dok na okolnim uzvisinama goraše stotine ognjeva radosti. Pucnjevi mužara, pjesme i plesovi oživljavahu sliku, nad kojom se rastiraše nebo zvjezdano i mirno: veseo predznak za izlet slijedećeg dana.

          Njegovo veličanstvo Car se milosrdno udostojao u političkim kotarima Šibenika i Knina dati slijedeće milodare:

          Osim već navedenih milodara u Općini Zadar Njegovo Veličanstvo udostojalo se naknadno darovati u spomenutoj Općini 1545 forinti, od kojih 60 forinti za crkvu u Slivnici, 100 forinti kao potporu crkvi u Bibinjama za izgradnju zvonika, 60 forinti za crkvu u Diklu, 100 forinti upravi crkve na otoku Meladi, 100 forinti općinskom selu Kali, 100 forinti samostanu Sv. Mihovila u Zadru.

          Na isti način Njegovo je Veličanstvo izvoljelo naknadno darivati općine Rab i Pag u iznosu od 615 forinti , od kojih 100 forinti za samostan Sv. Margarite u Pagu, 50 forinti za crkvu u Kolanu, te 100 forinti za samostan Sv. Bernarda u Kamporu na otoku Rabu. Izvoli darovati političkom kotaru Šibenika još 500 forinti, od kojih 100 forinti župniku Konjevrata za izgradnju župne zgrade, 80 forinti za popravak crkve u Kremčini, 100 forinti samostanu Franjevačkih otaca Sv. Lovre u Šibeniku i 100 forinti upravi crkve u Zlarinu.