Izvještaj antimalarične borbe u drniškoj Zagori 1926. godine

Publicistika - Članci

          Nova ljetošnja borba protiv groznice bila je vrlo jaka, dok je opet s druge strane epidemija malarije bila strahovita, kao da su se parasiti urotili i s nami se uhvatili u koštac.
Malarični nasrtaji bili su mnogobrojni i teški, i mogu da ustvrdim, da je ovo najljuća pošast naše jadne zlozračnice u ovo dvadeset i tri godine, što lječnikujem u ovom našem tužnom kraju.
Epidemički karakter ljetošnje malarije dao mi je povoda, da sam bilježio vantipične, rekao bih ekscentrične, slučajeve malarije, te danas Ljetos prolječe bijaše vrlo kišovito, isto tako i prva polovica ljeta, da se u drugoj polovici ljeta pojavi suša, a š njom pravi malarični požar. Bijaše podleglo staro i mlado, muško i žensko, imućno i ubogo, sve ljudsko padalo je kano snoplje, a mi smo po narodu sipali kinin, a po vodam arsenov prašak, petroulje, i naphtu. Groznice su opadale, a komarčeve ličinke crkavale. Sve jedno od dana na dan naš je posao rastao - jer je bila pogodna godina, a mi nemogosmo da svagdje prispijemo. Bolesti puno, a nas od pomoći malo; pa smo morali podeseterostručiti naš napor, da odolimo zahtjevima bolesne sirotinje, osobito u onim selima u kojima ne bijaše započeta akcija do sada.
Ljudi, žene, djeca uzimali su chinin kao poslasticu, i to samo oni, koji su k nami dolazili na periodične vizite po seoskim središtima, ili u ambulantu. No nami to nije bilo dosta. Mi smo znali da ima malaričara koji leže, stradaju i umiru, a ne traže pomoći ni lijeka. Žalili smo te naše jadnike, znali smo da ih je pritisla grozničina i njezina prokleta rdja, ili smo da ih kao samaritanci tražimo po njihovim kolibam i da im tamo donesemo utjehe i zdravlja, koga se sami odrekoše. Znali smo daje tmina i neznanje najveći neprijatelj našeg djela, i da je najveći prijatelj naše malarije ljudska glupost, koja joj sama stere postelju u svojoj vlastitoj krvi.

          Veliki broj je onih, koji prije nego što dodju k liječniku najpriije se liječe pičem vina, pićem petrolija, pićem podplate, krumpirom na čelo, pijavicom na debela mesa, jajima na ledja, raščetvorenim vrapcem na bokove, zmijinim srcem na prsi, odrezanim uhom crne mačke na čelo, a onda na čelo medom, uljem solju, kvasinom i lugom i cijelom kuhinjskom "drogerijom", dok se ne izmijene i kozji brabonjci i kravlji izmet i janjeće kože, i neko tajanstveno čudotvorno kamenje sa Svilaje, i šaptanje misterija i svih budalaština koje fantazija može da izmisli. I kad sve to ne pomogne onda dolaze k nami i jadikuju beznadni da ih je napala jedna "čudna" bolest, a da ništa a ma baš ništa na svijetu ne pomaže toj bolesti.

          I sad stanu da spominju sve one njihove pučke "specijalitete" koje smo gori spomenuli, pa kad im nešto kažeš daje to oboljenje naša groznica, oni vjeruju i ne vjeruju.

          Gospodine, reče mi jedna žena, sve nam seje iznevjerilo, ni groznice nijesu one što su prije bile. Nestalo je naših starih dobrih groznica. Popij kinin i svući tu groznicu sa sebe kao ruho. Danas piješ chinin, prodje ti groznica, ali koja korist, kad se opet navrati.

          Ja im stanem tumačiti kako i groznice imaju svoje dobre i zle godine, i kako kad se liječi loza treba više puta polivati vinograd, tako da treba više duta i chinin piti, da se otarasimo povratka (recidive). I kad im rastumačiš način našeg stalnog izliječenja, tada se izvinjavaju: ne vjerujemo dobru, jer smo se zlu naučili - vele mi, pa se stanu da preklinju da će u buduće slušati.

          Eto tako izgleda to djelovanje antimalaričnog liječnika na selu. I tog se posla ne može nitko da prihvati bez velike ljubavi za narod, i bez osjećaja nacijonalne pripadnosti ne može da se liječi ovaj narod, jer tko hoće da radi na ovom trnovitom putu, taj treba da trpi seosku neukost i njegove predsude, nehigijensko življenje i njegovo nepovjerenje. Trebaš da trpiš njegovu buvu i njegovu uš, njegovu krpinu i njegovu čimavicu. Dalje treba da trpiš smrad njegove kuće, niskoću njegova ležaja, dim njegova ognjišta i krmar njegove kuće. Udarcem čela u niski kućni prag, treba da se naučiš priginjati se pri ulazu u njegov stan. Treba patriotskog heroizma da budeš liječnikom tamo, gdje nema zraka, svjetlosti, kruha ni vode, čistoće ni znanja, već jadnog neimanjstva i pustog nepovjerenja. U našeg je težaka darovitost velika, gdjekad i mudrost duboka, ali sumnjičavost još i veća.
I ako svojim uspješnim radom oboriš pučku fantaziju, koja kod nas tako blistavo cvate radi bogatstva narodnog blaga, narodne pjesme, pučkog kola, sijela, prela, tada budi stalan da ćeš malariji stati na put, jer će te sve slijediti i slušati. Prvi pak neuspjeh biti će nagradjen šprdnjom, nepovjerenjem, i odbjegavanjem od akcije, makar je ona besplatna, jer teško onomu, komu se selo stane da šprda.  Kad ljeti komarči idu za svojim plijenom, naši seljaci spavaju vani pod vedrim nebom, pa tako izlažu svoju kožu ujedu komarca, sami idu "zvijeri" u žvale, jer ne mogu na svojoj ubogoj logi u kući da podnese svoje domaće uši, čimavice, i buve, pa vele da moraju spavati pred kućom, po podvarnicam ili pojatam i to baš tamo, gdje komarči najradije obitavaju. Pa kad ih uslijed toga groznica zahvati, trpe je tako dugo, dok je ona podnošljiva, kad već ne znadu druge pomoći, dohode k nami. Imao sam slučajeva, gdje su mi se bolesnici prikazivali nakon višemjesečnih neprestanih nasrtaja. Iako nasrtaj nije tipičan, oni znadu i liječniku ne vjerovati da je to groznica, osobito ako fale ježurci i led, što više puta zna izostati, to je njima dostatan razlog da oni u svojim "dijagnozama" isključuju malariju, već kažu da je dotičnik nabasao, da je ležao na mokroj zemlji, ili je susreo crnu mačku.
Kolika je moć njihove fantazije dostaje spomenuti to, da mije dolazilo ljudi koji su tražili da im uzmemo krvi iz uha, a kinina ne htjedoše piti, jer da njima pomogne samo kad im uzmemo jednu kap krvi, oni su naime smatrali daje uzimanje kapi krvi terapeutično sredstvo.
Antimalarična akcija je čisto kulturna ustanova, pa je vrlo teško uvesti kulturni rad u nekulturni ambijent. A kako kinin, pored svojeg specifičnog djelovanja, ima i svojih neugodnih strana, kao što je šuštenje u ušima, to znade, k tomu kadikad pobuditi i pobačaj (abortus), kao što može ženam koje doje, i mlijeko da umanji, to uz obilje predrasuda, to uzgradno djelovanje kinina prouzrokuje nehajstvo za liječenjem.

 

          Ove su godine groznice bile osobito pogane. Na prvom mjestu isticali su se bolovi udova, tako da se je većina tužila na bolove ledja, kostiju ruku i nogu, pa bi ljudi teško vjerovali daje to groznica, kad prije tih bolova ne upoznaše. Tako susrećući anomalije oboljenja, trebalo je jakog osvjedoćenja da ljudi povjeruju u groznicu. Još i danas, i ako smo u januaru - opaža se titranje valova malarične oluje, koja je ovog ljeta i ove jeseni amo harala. To su posljednji trzaji pogadnih recidiva tropike, kojih sada kininovom obranom brzo nestaje.

          Nema nijednog mjeseca u godini, a da ne bi u ovim krajevima našao ljudi koji od malarije trpe. To je oboljenje vijerni pratioc naše sirotinje, jer malarija napada slabe uboge i iznemogle. Naše jadne socijalne prilike pogoduju tom oboljenju, pa je za to naš rad velik i zamašan. Imali smo uspjehe kojim se možemo ponositi. Više nisam po selima susretao one strašne epidemije kao pred 20 godina, kad bi čitavi komšiluci ležali, i nebi bilo u kući čeljadeta, koje bi jedno drugom moglo pružiti čašu vode. Danas su sela, koja su više godina uživala blagodat antimalarične akcije poštedjena od tog jakog bića, samo se još ljetos vidjevalo jačih oboljenja svijeta tamo, gdje do sad akcija nije bila provedena. Zato smo ljetos preuzeli u akciju i ta sela, tako daje cijela drniška krajina sada sudionica te zdravstvene kulturne ustanove. I selo Parčić u Petrovu polju, nije do ove godine bilo uzeto u akciju, pa sam jednom u samo jednoj kući od 11 čeljadi našao sedmero bolesnih, koje sam individualnim liječenjem za desetak dana oslobodio oboljenja. Većinom su to djeca, koja najlakše obole radi one tradicijonalne bezbrižnosti naših ljudi, i koja se opet brzo oporavljaju kad im se posveti brižna njega pomoću kininova sirupa ili chinino-taninovih tablica. Kod odraslih, osobito kod ruudara imao sam vanrednih uspjeha sa injekcijama Chinin-Uretana, koga smo dobivali od Instituta iz Trigira, a kad je uprava Rudarske brastvene blagajne u Siveriću vidila te uspjehe, i sama je nabavljala taj preparat, jer bi tako mnogo prištedjivala na isplatama bolesnih nadnica, koje bi dvostruko veće bile, kad bi se upotrebljavala obična metoda uzimanja chininovih tablica. Dao sam preko 300 injekcija, i sada uprava Rudarske blagajne kod rudara i ne upotrebljuje drugi način liječenja. Vrlo često zadovoljavali smo se sa sama tri dana liječenja po 0,50 Chinin-Uretan dnevno, a imao sam slučajeva i sa samih 0,30 Chinin-Uretan, u kojima sam do uspjeha došao. Od 70 slučajeva kao liječnik ni kod jednog nisam imao komplikacija sa strane injekcija, jer seje radilo po najstrožim zakonima znanosti.

          Uporaba Chininovih injekcija je najpodesnija kod svih slučajeva tropike, jer se tropika izmiče pred liječenjem per os.

          Imao sam slučajeva malaričnih zahvata bez ognjice, koje sam mogao da ustanovim samo mikroskopom.

 

Napisao dr. Filip Marušić, šef antimalarične stanice u Drnišu.

'Drniš na starim grafikama, razglednicama i fotografijama' Davor Gaurina i Joško Zaninović

Monografija "Drniš na starim grafikama, razglednicama i fotografijama" u izdanju Ogranka Matice hrvatske Drniš, Gradskog muzeja Drniš i Narodne knjižnice Drniš. Knjiga je koautorski rad Davora Gaurine i Joška Zaninovića.